Chapter 14

   Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.  

-

  K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'.  

-

  Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?  

-

  Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko!  

-

  Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,  

-

  skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.  

-

  TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.  

-

  Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,  

-

  oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo.  

-

  Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?  

-

  Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',  

-

  al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.  

-

  O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti,  

-

  - jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.  

-

  Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.  

-

  A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,  

-

  u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.  

-

  Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,  

-

  k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.  

-

  Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.  

-

  Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.  

-

  On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."  

-